Draga Dotti, dobrošla na blog koji će uskoro biti prekršten u Dnevna
Doza Rođendanskih specijala ili Godišnja doza filma (žestoko se dvoumim), ili
što bi ti najviše volela Dnevna doza nezavršenih recenzija (RIP The Age of Adaline). Bilo kako bilo ovo
čudo još uvek egzistira za razliku od tvog omiljenog web kutka koji je nedavno
(ili sam ja to nedavno saznao) upokojen. Da pređemo na stvar. Okej, nećemo još,
imam jedno važno pitanje i govorim ga potkrepljen besom (ako je to uopšte
moguće za čoveka satkanog od jedne emocije kako ti kažeš): Pobogu, zašto si se
rodila u smiraj marta, kad nas sve trese groznica aprilskog roka i baš kad je
sin odlučio napisati klasicizam i polagati sintaksu?! Imaš li ti devojko imalo
srca ili si ga celo poklonila romantičnim filmova, pravljenju rižota i putovanju po belom svetu.
Razmisli o ovome dobro. A sad, fajnli, srećan rođus madr, poželeću ti samo puno
zdravlja i ljubavi, a o ostalim čudesima na mestu koje retko posećuješ – Siroti
mali Messenger. Ovaj uvod pišem iz pozicije kada nemam pojma koliko recenzija
će ugledati svetlost dana i da li će po starom dobrom običaju, jedna ostati
samo na posteru. Imam i jedno malo iznenđenje, a to je da nisam sam...Ne, ne,
ne nije to što misliš, nisam našao snajku, već ovde na tvom rođendanskom specijalu
nisam usamljen, jednu recenziju piše uglađena madam, koja mi, nadam se, neće
ukrasti šou svojim pisalačkim umećem i onim, što mi srce iz utrobe cepa, boljim
poznavanjem tebe, tj boljom informisanošću od mene (da, moguće je i to). Aj sad
čitaj ovo, ne zanima me šta učiš, jer desetkama mora doći kraj.