Странице

субота, 28. март 2020.

SPECIJAL: Srećan rođendan Dotti! (Vol. 3)




Draga Dotti (AKA Madr), kao što i sama možeš videti – poslednja objava na ovom blogu jeste Specijal za tvoj 22. rođendan, iz čega se jasno da  zaključiti da Vikend Doza Filma još uvek postoji samo da bi kompromitovala tvoje urnebesne fotografije sa porodičnih putovanja (tvoja draga seka je obećala ekskluzivu za ovaj specijal, pa se nadam da ću je dobiti pre nego ovu čestitku ugledaju tvoje oči). Naravno uz urnebesne fotografije idu još urnebesniji filmovi koji svedoče o nepokolebljivosti epohe Dotizma i tvojoj neutaživoj potrebi da ih konzumiraš iznova i iznova. Doduše u ovom specijalu se nećemo toliko baviti pomenutim pravcem, budući da je Dotti NAPOKON smogla hrabrosti i snage da svetu pokaže svoje literatne sposobnosti i  obraduje nas umetničkom prozom, što znači da KONAČNO imam priliku da se pozabavim i tim (daleko uspešnijim) segmentom Dottinog susreta sa umetnošću. Naravno, budući da je mala Dotti (koja trenutno gleda Gossip girl što je trebala da mi pomene jednom kako bih i to ubacio u ovu čestitku koju sigurno očekuje) postala zvedzda ZING-a i da su njene kratke priče obasute mračnim motivima, potrudiću se da budem koliko-toliko ozbiljan u svom osvrtu na dela talentovane madr, koja već sad jede za doručak sve svoje spisateljske uzore (Sofi Kinsela, Nora Roberts, onda onaj tip što piše te limunade a ima žensko ime itd).  Nek je srećan rođus i nadam se da će tvoja horor erotika biti na nivou svih dosadašnjih priča! Uživaj u tekstu (Valjda ti je dovoljno dosadno u karantinu da možeš pročitati ovo što sledi).
P.S. Kad preguraš ove dve recenzije, čekaju te slatka iznenađenja.




Can You Keep a Secret? (2019)

















Žanr: Komedija / Ljubavni   
Režija: Elise Duran
Glumci: Alexandra Daddario / Tyler Hoechlin / David Ebert
Sličan Film: Ma ovo je nešto neviđeno do sad. Ne postoji ništa slično.


Kao što sam obećao – evo jednog filma iz epohe Dotizma, ali u blažem smislu. Zašto u blažem? – pa zato što ovde nemamo smrtnog bolesnika  (osim ako se ne računa umna bolest), ali zato imamo obaveznog potlačenog junaka, i to opet devojku (kao i u A Walk to Remember i Me Before You) koja jadna ne može da veruje da se na nju loži macan koji joj je ujedno i šef (što mi je ovo poznato) i zbog toga je konstantno zbunjena, što je sprečava da... Okej, odmah sam krenuo u „meso“, a to se ne radi ukoliko želite da onaj kome je tekst namenjen, nastavi da ga čita. Hajde prvo da vidimo kako je naša draga Dotti došla na ideju da gleda Can You Keep a Secret? Okej, jedna ptičica mi je odmah rekla da je u pitanju ekranizacija romana Sofi Kinsele, na koju inače naša slavljenica reže vene, tj. rezala je dok je nije nadmašila u literarnom smislu (Samo jedne rečenica iz čuvene priče Epitaf o epitafu proždire celo stvaralaštvo gospođe Kinsele u jednom zalogaju). Sećajući se bezbrižnih dana kada joj je umesto Uliksa društvo pravila Ema Korigan, našu Doti lupi nostalgija, te odluči da se priseti ove ingeniozne priče sada inkorporirane u film. To uoči njena mila seja, pa mi dojavi ne znajući da li se našoj slavljenici film dopao ili ne. Veći bi mi gušt bio pisati pljuvačinu da znam da se Dotti raspekmezila i oduševila naslovom, no budući da ne želim pokvariti iznenađenje, nisam to proveravao. Kada je reč o radnji, ona je kriminalna, jer devojka po imenu Ema u nekom kosmičkom bunilu, pod uticajem ko zna kakvih droga apsolutnom strancu u avionu ispriča gomilu svojih tajni. Okej, trebao sam gore pod „žanr“ da pridodam i SF, jer ovakav zaplet prosto ne može da se objasni na drugi način. Kad to progutamo dolazi NEIZBEŽAN motiv slučajnosti, jer taj stranac je sada našoj drogiranoj junakinji postao nekakav nadrđeni, šta već. I tu se ona njemu svidi, te započinju dramatičnu emotivnu vezu, koje ona uglavnom nije svesna jer je opet u nekom bunilu, te se konstatno pita „kako on takav može biti sa njom ovakvom“.


Recenzija: Ovaj film me je inspirisao da napravim listu svih stereotipa romantičnih komedija, jer jer nekim čudom uspeo da ih objedini sve i što se tiče junaka i što se tiče obrta u radnji, dijaloga, raspleta itd... No, ipak isuviše cenim svoje vreme, te ću se pozabaviti samo nekolicinom. Ajde da krenemo od junaka:  Ema – stidljiva, nesigurna, trapava i pokorna. Ima dve cimerke, jedna jelte anđeo, druga đavo. Jedna štreberka, druga promiskuitetna. Onda Ima šeficu koja je strah i trepet, pa koleginicu koja ju ne podnosi, pa momka koji je ofc kreten, ali eto morala je ona biti sa nekim na početku filma, čisto da bismo dobili kontrast kada ga uporedeimo sa „čovekom njenog života“ koji se pojavi kasnije. Kada smo već kod njega, to je jedan mačo men, ploditelj, šetajuća harizma, jednostavno prototip kvalitetnog mužjaka. Al tu onda nastaju problemi, kako njemu tako savršenom može da se svidi ona tako bezvezna? Tu onda i on biva zaražen istom onom bolešću koju ona ima, usled koje počinje da priča sve njene tajne, bla bla bla. Uf sad vidim da se ovo pretvorilo u prepričavanje, a to nije cilj, a pomalo sam zaboravio da ovo treba da oraspoloži našu slavljenicu, a ne da je razljuti. Sori Dotti.


Ono što mi se sviđa u filmu Can You Keep a Secret? jeste stolarija na Eminom radnom mestu. To je recimo originalno što su ubacili, baš se retko viđa poslovni objekat sav u drvetu. Takođe, ona scena kad jedu giros pored reke, jako podseća na onu iz filma Before Sunrise, pa me ne bi čudilo da predstavlja omaž ćaletu svih romantičnih priča. Što pozdravljam. Šta još ima hmm... E da! Na veliko iznenađenje nema ni pomena smrti i umiranje, što se verovatno nije dopalo Dotti, ali to filmu daje svežinu.

To je ta stolarija 

Sad pokušavam da se setim kad sam se ono nasmejao, a jesam jednom priznajem, premda žanr komedije podrazumeva učestalije napade smeha. Moram priznati, da osim onog glupog uvoda u filmu ništa nije toliko tragično, pored pomenutog oslanjanja na tradiciju romantičnih komedija. Gluma je pristojna, produkcija korektna, režija solidna. Tako da neće ovo biti totalna katastrofa kako se činilo na početku, al' da sam mogao da nabrajam one stereotipe do sutra – mogao sam.

Dotti dok "čita" Svetsku 5

Dobre karakteristike:
-         Stolarija u kancelariji
-         Simpatična Alexandra Daddario
-         Potencijalna posveta kultnom naslovu


Loše karakteristike:
-         Brdo stereotipa
-         Kriminalno loš zaplet
-         Naivni obrti
-         Često prisustvo patetike
-         Odsustvo smisla za humor


Zaključak: Sad kad bolje razmislim, trebao sam pisati rivju za All the Boys I've Loved Before, koji sam pogledao na predlog jedne drage osobe, a ubeđen sam, da si ga i ti Dotti overila. Nekako je inspirativniji i više se pridržava propisanih normi Dotizma, al' dobro biće prilike. Uglavnom, ova adaptacija Kinselinog romana je dočekana na nož, e da l' taj nož pripada i ex-Tomislavčanki, ostaje nam da saznamo.
5/10


○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○

The Gentlemen (2019)


Žanr: Kriminalistički / Akcija / Komedija   
Režija: Guy Ritchie
Glumci: Matthew McConaughey / Charlie Hunnam / Colin Farrell
Sličan Film: Snatch (2000)

Dobro je poznato da naša slavljenica ima iskustva sa kvalitetnim štivom (The Green Mile, Intouchables) i da pod uticajem filmskih znalaca malo zaluta pa pogleda i nešto gde ljubav nije samo lik na samrtnoj postelji kome draga ispunjava poslednje želje dok on izdiše (Black Mirror). Međutim, to me nije sprečilo da se šokiram kada me je moj špijun izvestio kako Dotti na pitanje: „Koji film mi preporučuješ da pogledan?“ – odgovara sa „Gentlemen“. Kako bih se uverio da ne ludim od ove izolacije, brzo sam počeo da pretražujem po netu i stvarno se ispostavilo da je reč o najnovijem filmu Gaja Ričija. „Im so prouuud“ – rekao sam, što je svojevremeno izlazilo iz usta madr Dotti kad bi mi se omakla koja osmica (uglavnom iz Žanrova narodne književnosti) u ranim fazama studiranja. I tako sam se bacio na gledanje filma, sav ozaren, jer onaj devojčurak fajnli počinje da gleda prave stvari. Doduše i dalje mislim da bi se više obradovala recenziji filma The Age of Adaline, no ja verujem da je ona prebolela tu nesuđenu kritiku. The Gentlemen predstavlja jedan tipičan ričijevski film na fazon Sneča i Dve čađave dvocevke, ali ovog puta osvežen novom glumačkom postavom na čelu sa oskarovcem Metjuom Mekonahijem. Pomenuti gospodin igra Mikija Pirsona, Amerikanca koji gospodari Londonom prodavajući marihuanu. Njegova odluka da se penzioniše pokrenuće lavinu incidenata, jer će sve zverke Londona pokušati da se dočepaju njegovog carstva trave koristeći se lukavim metodama.


Recenzija: Pokušaću da ne smaram. Živo me zanima kako je Dotti došla na ideju da odgleda ovaj film i koje su to sile uticale na nju. Hajde da demonstriramo to kroz jednu dvočinku

DOTTI I DŽENTLMEN
Drama u dva čina

LICA:
Dotti, vojvotkinja od Grbavice
Đavo
Anđeo

I ČIN
Dotti leži izvaljena na kauču i besomučno vrti TV kanale u nadi na će pronaći nešto zanimljivo. U tom dolazi Đavo, otima joj daljinski i prebacuje na film Dear John koji upravo počinje na Pink Romance.

DOTTI: Vrati mi daljinski Sotono! Odmah!
ĐAVO: O pa otkad Vi svog spasitelja i životnog učitelja nazivate tako?!
DOTTI: Muka mi je više od tih ljubavnih baljezgarija. Non-stop me prozivaju kojekakvi recezenti. Čak je i moja omiljena blogerka batalila te stvari.
ĐAVO: Tako znači. A nekada, kad sam te tek u uvodio u svet Nikolasa Sparksa klanjala si mi se. Ali molim te, samo još ovaj film.
DOTTI: Ne!
U tom trenutku pojavljuje se Anđeo i istim onim teleskopom kojim je junakinja filma A Walk to Remember gledala Saturn ubija đavola i namiguje Dotti.

DOTTI: Jao nek si ga sredio. Hvala!
ANĐEO: Šta ćemo da gledamo lepotice?
DOTTI: Daj nešto žestoko, čime bih sebi prokrčila put do Filmadžije. Tako želim biti u tom sjajnom timu.
ANĐEO: E onda se spremi!

Zavesa
II ČIN

Dotti i Anđeo sede na kauču nakon što su odgledali film i polemišu

ANĐEO: I šta kažeš, kakav je film?
DOTTI: Pa i nije nešto. Dobra mi je ona scena kad ovaj glavni spasava svoju ženu od Kineza koji pokušava da je napastvuje.
ANĐEO: Joj. Ali kad te neko pita za preporuku filma obavezno reci Gentlemen. Ljudi će te gledati drugim očima.
DOTTI: Aha, aha.

Zavesa.


I onda je ona preporučila film svojoj seki koju sam ja unajmio za svog špijuna, te je na kraju sve došlo do mene. E sad ćemo zanemariti ovu dramu i osvrnuti se ukratko na film praveći se da je naša slavljenica uživala u njemu. Sve ono što poštovaoci dela Gaja Ričija vole – dobili su u ovom filmu. Imamo dakle dinamičnu radnju zapodenutu jednim dijalogom koji nas retrospektivno vodi kroz dešavanja, te demonstrira utrkivanje brojnih gangestera za upražnjeno mesto Mikija Pirsona. Sve je to začinjeno humornom crtom (Ne baš toliko snažnom kao u prethodno opisanom filmu) koja je prosto neizbežna kada je u pitanju Riči. Režiser vešto plete događaje, a još inteligentnije ih raspliće, često nas iznenađujući mini obrtima. Da ne bih dalje davio slavljenicu prozaičnom kritikom, ovde ću se zaustaviti, a ti uživaj u nastavku specijala.



Dobre karakteristike:
-         Gluma i likovi
-         Očekivanja nisu izneverena, dobili smo još jedan sjajan film
-         Dotti pod uticajem Anđela počela da gleda kvalitetne naslove
-         Ma sve je dobro, da ne nabrajam dalje


Loše karakteristike:
-         Ipak sam tužan što je Đavo ubijen
-         Povremena preterivanja

Izdavač dok čita Dottine kratke priče

Zaključak: The Gentlemen predstavlja kvalitetnu dvočasovnu zabavu, a verujem da je i moja mila madr uživala u njemu i da se ne ljuti zbog one fikcionalne drame. Ja bih najviše voleo da tu nema ni Anđela ni Đavola, već da je to prosto posledica naglog sazrevanja u filmskom smislu. Preporučujem svima, koji pored naše slavljenice zalutaju na ovaj blog , da pogledaju film.

9/10

○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○

Tričarije (2019)

Draga Dotti, ovaj segment rođendanskog specijala sadrži dva kratka osvrta na tvoju veličanstenu priču Tričarije, kojom smo svi tako oduševljeni. Trebao je i sin da napiše, ali to ćemo naknadno ubaciti (Kao što smo ubacili i The Age of Adaline)

MARIJANA, 28

Draga Dotti,
najpre – srećan rođendan i sve najnajnajdivnije ti želim!
Možda će ti delovati malo neobično što učestvujem u ovoj čestitki, budući da (još uvek!) nismo ni prozborile, ali ja sam tebe upoznala kroz tvoje izuzetne priče (živeo Zing!) i isto tako izuzetne priče o tebi (živeo gosn Tica, alijas Strogi Macan!).
Zatim, sestro moja po filmskom ukusu, ne dozvoli da te ubede da bi više svećica na tvojoj torti trebalo da znači da bi i tvoj filmski izbor trebalo da krene putem gledanja samo onih filmova koji imaju viši rang na IMDb-u. Kako ćemo sačuvati te iskre koje od nas čine nežna i divna bića ako se ne saživimo sa šarenom i osećajnom Lu Klark, ponosnom ali pred pogledom gospodina Darsija drhtuljavom Elizabet Benet ili, pak, pomalo brbljivom Emom Korigan koja je sve samo ne obična cura?
Jedna od dama koja se uklapa u ovaj posebni svet jeste i junakinja tvoje priče „Tričarije“. Ona je sjajna, ali joj to, nažalost, niko nije rekao. Umesto „pjesme o tebi koja si mi sve na svijetu“, ona dobija povod da kupuje proizvode za ulepšavanje, ali ne da bi se doterala, već da bi prekrila/prikrila tragove nasilja. Početak priče liči na „Kese etikete“, pesmu u kojoj Bojana Vunturišević (žrtva malo drugačijeg nasilja o kom, ipak, nije u ovoj pesmi reč), peva o „momentima u kojim hoće da se seti sebe“ pa stan zatrpava i onim što joj ne treba, kako bi suzbila osećaj usamljenosti. Jedina pesma koju dobija „luda jedna“, devojka koja u priči trpi zlostavljanje, jeste simfonija užasa dok sluša fijuke udaraca ili kotrljanje izbijenih zuba po podu, što je u priči predstavljeno samo na nivou nagoveštaja, čime je čitaocu pružena mogućnost samostalnog docrtavanja detaljnijeg scenarija. Najstrašnija, ipak, jeste otvorenost kraja kada junakinja shvata da joj je svega dosta, ali iz čitalačke pozicije to ne mora značiti prijavljivanje nasilja ili odlazak od onoga ko sebi daje za pravo da deli „pravdu“ koju je sam osmislio i „jebe nanu naninu“. Upečatljiv je izbor muzičke podloge, kroz koju je oslikano dvojako viđenje partnerskih odnosa – „Pitala si me“ i „Šamar“. Za Hladno Pivo karakteristično je pevanje o ljubavi iz svih perspektiva, između polariteta „Ne volim te, nit sam te ikad volio“ i „Jednim osmijehom te puniš me i daješ snagu mi da ustanem ujutro kada je vani mračan dan“.
Za rođendan ti još želim da uđeš u priču (kao pisac – ti to možeš), i junakinji pustiš još jednu pesmu, pre nego što donese definitivnu odluku kako će postupiti u skladu sa tim što joj je svega dosta (Elemental, „Luna“: https://www.youtube.com/watch?v=vwyl3Xd8AF0). Ipak je 11. novembra Čile proglasio rat protiv Bolivije i Perua (1836), Poljska proglasila nezavisnost (1918), kao i Rodezija (1965), i Angola (1975), a Tejlor Svift je objavila album „Fearless“ (2008).

Marla S.



BANE, 22


Pošto glupi Blogger ne dozvoljava uploadovanje videa većeg od 100 megabajta, ovaj video-rivju koji nam je priredio naš Dr Mr Filmadžija ćeš pogledati tamo gde si i navikla da  gledaš ovog uvaženog gospodina - na jutjubu:



○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○○

Eksperiment (2020)

I poslednji segment ovog specijala posvećen je umetnosti. Ovde ćeš se draga Dotti susresti sa jednim proznim tekstom koji će oponašati tvoj stil i moj osećaj za zaplet. Na kraju sledi jedna pesmica koja će te, nadam se, inspirisati.

Dragi čitaoci ptičjeg bloga,
Vraćam vam se ponovo u velikom stilu. Da sam pre godinu dana znala da će moje reči biti završna reč ovog bloga za narednih godinu dana, možda bih se potrudila da se moja recenzija Ivaninog omiljenog filma iz detinjstva ne svodi samo na zaključak da je Legolas seksi dok hoda, seksi dok jaše i seksi dok se bori sa orcima.
Ali, ne vredi plakati nad prolivenim mlekom, tako da ću se potruditi da ozbiljnije pristupim sledećem zadatku koji mi je cenjeni pticopredsednik namenio.
Međutim, kako to obično i biva, poštovani pticopredsednik nije dao dovoljno jasne smernice koje bih, kao jedna književno nepismena osoba, mogla da ispoštujem pri izradi ovog dela.
U to ime ću ja, kao svaki pravi Balkanac, izvrdati pravila, i neću obraditi Ivaninu priču, već ću u Ivaninom stilu obraditi pticopredsednikovu.

Uz pretpostavku da ne čitate Zing, izneću vam nekoliko krucijalnih informacija:
1. Pticopredsednik je majstor zapleta;
2. Slavljenica je kraljica smrti i srceparajućih priča;
3. Ja sam kraljica svega navedenog pa ću u to ime razvaliti ovaj zadatak.

Dakle,

GOKSI POKSI GOGIC: (NE)SREĆNA SMRT

Kami je poginuo u saobraćajnoj nesreći.
Ili možda nije.
Ne znam.
...
Smrt dolazi kao nenajavljen gost i uglavnom nas zatekne nespremne. Možda bismo je, pak, i prepoznali, kada bismo u vazduhu osetili titraj oporog mirisa domestosa i mokraće kao nedvosmilene nagoveštaje nadolazećeg propadanja, ali naši vetrovi uglavnom, kao po naredbi, duvaju u pogrešnom smeru, te nas smrt dočeka zatečene, zblanute, širom razjapljenih usta.

5. januar 1960.
LE MONDE: „Juče, 4. januara u popodnevnim časovima, naš poznati pisac i dobitnik Nobelove nagrade, Alber Kami, poginuo je u saobraćajnoj nesreći nedaleko od mesta Vilblevin, kada je automobil kojim je upravljao njegov izdavač Mišel Galimar, izleteo s puta i udario u drvo. On se zajedno sa Galimarom, njegovom suprugom i ćerkom vraćao iz sela Lurmaren u pokrajini Provansa, gde su proveli novogodišnje praznike. Vozač Mišel Galimar je u teškom stanju prevezen u bolnicu u Sensu, dok su njegova supruga Žanin i ćerka Ana lakše povređene. U automobilu su pronađene 144 strane neobjavljenog rukopisa, a u Kamijevom džepu povratna karta za voz.”


4. januar 1960. 
Kroz prozor sam brojala kilometre koji prolaze. Jedan, deset, sto... Odbrojavanje je poprimilo vrtoglav karakter. Osetila sam kako se sve oko mene
o
kre
će.
A otac je šarao putem čvrsto stežući volan. Na vratu je grebao folikul neke nikad izrasle dlake pomažući joj da ugleda svetlost dana. Ovaj dan je, nažalost, bio tmuran i svetla nije bilo ni na vidiku.
Prošli smo Grenobl, Lion, Dižon... Pesnice sam stiskala onoliko koliko je dozvoljavala anatomija mojih proksimalnih i distalnih falangi, ali sam ipak osećala kako mi prilike za uspeh neumitno klize kroz prste, sada pobelele od stiskanja.
Zadržavala sam dah. Bojala sam se da će me treperava emisija ugljen-dioksida odati. Shvatiće da nešto nije u redu. Smiri se. Udahni. Jedan. Dva. Tri. Izdahni.
Majka je shvatila da drhtim. Shvatila je i da se kolebam. Presekla je umesto mene. I neizvesnost odlukom, i nestalni sloj atmosferskih gasova iglom oštrom poput, pa, igle. Igla je, vođena labavim majčinim stiskom prosekla vazduh, ali je samo okrznulo Alberovo rame, tu, tik iznad skapule. Na tren sam pomislila da je svršeno. Prilika je propuštena. Onda je otac preuzeo stvar (iglu) u svoje ruke. Trznuo se ka Kamiju. Auto je, ne slušajući silu inercije, pohrlio u istom smeru - pravo u jendek. Sunovrat je bio dramatičan, i činilo se da traje čitavu večnost. Na kraju te večnosti našlo se drvo koje je prekinulo našu centrifugalnu putanju. Rezime - tata je bio u nesvesti, majka i ja u šoku. A Kami - na onom svetu.

2. januar 1960.
Želeo je da se vrati vozom, sa ženom i ćerkama. Otac ga je molio da ipak putuje s nama.
Biće to baš lepo putovanje, prijatno.
Natenane.
Prilika da se evociraju uspomene i odmori od stresa.
Pristao je.
Povratnu kartu nosio je u džepu čak i onda kada je bespovratno proleteo kroz šoferšajbnu.

1. januar 1960.
Tog jutra otac me je probudio ranije. Otresla sam zadnje trunke sna s trepavica i kroz njih ugledala očeve zakrvavljene oči. U njima je bilo nade, nepobitno. Bilo je i panike. Ludačke, manijakalne. Bila je to nada koja izaziva strah.
Rekao je da ima plan. „Kami je genije, u njemu je rešenje!"
Usledilo je objašnjavanje, natezanje, još objašnjavanja. Kršenje prstiju. Griženje noktiju. Na tepihu se nazirala precizna trasa njegovog hoda. Siguran put do ludila.
Objasnio nam je da Kami ima novo delo. Oduševljen je njime. Siguran je da će zaraditi bogatstvo čim dospe na tržište. Ukoliko bismo došli do rukopisa i objavili ga pod mojim imenom, zaradili bismo milione. On će, svakako, zaraditi i fin procenat kao njegov izdavač, ali bi bilo bolje zaraditi više, uzeti sve. Sve ili ništa!
Nasmejala sam se ovoj teatralnosti. Ganula me je njegova posvećenost.
A onda sam shvatila da se ne šali. Razradio je sve detalje - ubrizgaće mu veliku dozu insulina. Insulin obara šećer. Uslediće koma, a potom i smrt. Fina, bezbolna smrt. Nepovratna. I nedokaziva - jer, insulin se i inače nalazi u telu, i nemoguće je dokazati predoziranost koja je prouzrokovala smrt.

31. decembar 1959.
Ceo dan je proveo sam. Mi smo, izuzev njega, bili zajedno - ćeretanjem smo terali tugu, ne bi li je sprečili da se nastani u udubljenje donjih kapaka. Odatle postoji samo jedan put - slan i poražavajući.
Naknadno sam shvatila da je njegov nestanak prouzrokovao rukopis. Kamijev rukopis. Onaj sporni, skupi rukopis. Niko sem oca i Albera nije znao za njega.
Otac je imao čast da bude njegov prvi čitalac.
Srećna smrt glasilo je ime nesrećnog romana. Sreće, možda, nije bilo, ali je smrt svakako bila izvesna.

28. decembar 1959.
Zvonjava telefona pocepala je tišinu. Otac se javio nevoljno, ne bi li prevenirao glavobolju koja je pretila da opet pokrije njegove moždane vijuge poput paučine.
Bio je slomljen. Nije imao više snage za loše vesti.
Na severnom polu telefonske slušalice začuo se Kamijev glas. Ima nešto za njega. Nešto baš baš dobro.
Pitao je oca zašto je neraspoložen.
Pozvao nas je da mu se porodično pridružimo u Provansi, u Lurmarenu. Biće tamo i njegova supruga sa decom.
Tamo će razgovarati o svemu. I on će biti oduševljen!

***
Trebalo bi da pričamo o Kamijevoj smrti. To neće biti lepa i osvežavajuća priča, ali neke priče treba reći i završiti s tim.
Moje ime je Ana Galimar.
24. decembra 1959. saznala sam da imam leukemiju. Moja jedina šansa ležala je u transplantaciji koštane srži, koju nisam imala čime da platim. Mi taj novac nismo imali.
Moj otac, Mišel Galimar, bio je izdavač i dugogodišnji prijatelj Albera Kamija.


Ovim se završava moj mali književni eksperiment.
Pticopredsedniku bih čestitala na zapletu, slavljenici na stilu, a sebi, ipak - na svemu.

Piksi,
Srećan ti rođendan.
Voli te sestra do neba.
A blam svakako sledi!

I za kraj pesma inspirisana najnovijim zadatkom iz Kreativnog pisanje proze. Gde je mala Dotti prinuđena da se rve sa dva žanra koji joj ni najmanje nisu bliska.


DOTTI I NJENA HOROR-EROTSKA PRIČA

Eh da ima maštu Damjanova Save
Pisala bi madr o ženama koje dave
Pripovedala bi o zločinu iz strasti
Bi ona sve to, al' joj ispod časti

Petak se bliži, Dotti ne zna šta će
Da l da piše o ženi što ima uklete gaće?
Il' da obrađuje erotsku fantastiku
Gde Vampir onaniše na svoju svastiku

Panika joj već danima ne da mira
Misli se „može i bez ovog da se diplomira“
Al' joj u tom trenu inat proradi
Zna! Pisaće o pokolju na srpskoj estradi

Piše Dotti o divama: Karleuši i Ceci
Silovaše ih i ubiše u poznatoj diskoteci
Al onda seja Gotti poče da je spopada:
„Ivana, Zar silovanje u erotiku spada?“

U tom trenu na oči joj mrak pade
Uhvati Gotti, pa joj pocepa obe arkade
Napisa priču Dotti i nazva je „Estradna gungula“
Al' nije ona dobro prošla – na Zingu komentara: Nula.

                                                                    Strogi Macan.

Нема коментара:

Постави коментар